David Lagercrantz – Čovjek koji je lovio vlastitu sjenu
Peti dio Milleniuma.
Lisbeth Salander služi dvomjesečnu zatvorsku kaznu u ženskom zatvoru jer je spašavala dječaka od pogibelji. Odbila je reći bilo što u svoju obranu, na umu su joj mnogo važnije stvari.
Mikael Blomkvist posjećuje je svakoga tjedna bez obzira što je zatvor daleko, a tragovi koje otkriva čine mu se kao odlična reportaža za Millennium. Za Lisbeth oni bi pak mogli otključati duboko skrivene tajne s kojima se mora suočiti.
Lisbeth će se i u zatvoru sukobiti kada je potrebno zaštititi slabije, bez obzira na cijenu koju će pritom platiti. No, probuđene uspomene tjeraju ju da traga za istinom koja se krije iza jedne slike iz djetinjstva – žene s plamenim znakom na vratu koji izgleda kao da ga je ostavio zmaj.
U Čovjeku koji je lovio vlastitu sjenu, petoj knjizi u serijalu Millennium, najsnažnija heroina 21. stoljeća, nepobjediva hakerica Lisbeth Salander i beskompromisni novinar Mikael Blomkvist rasvijetlit će sjene iz prošlosti koje dotiču mračno srce najdubljih problema suvremenog društva i pomoći Lisbeth da konačno shvati samu sebe.
Jessie Burton – Muza
Ne prođemo svi onako kako zaslužujemo. Mnogi trenutci koji mijenjaju život – na primjer, razgovor s neznancem na brodu – ovise o čistoj sreći. Pa ipak, nitko vam neće napisati pismo ili se baš vama povjeriti bez dobrog razloga. Ona me tome naučila: ako želiš sreću, na nju moraš biti spreman. Moraš odigrati svoju ulogu.
Kada je došao moj dan, bilo je tako vruće da su mi se pod pazusima stvorili polumjeseci na bluzi koju nosimo svi koji radimo u toj trgovini cipelama. “Bilo koji broj”, rekla je žena brišući se maramicom. Ramena su me boljela, vrhovi prstiju su mi se gulili. Buljila sam u nju: znoj je njezinoj blijedoj kosi dao boju mokrog miša. Londonska vrućina; nikad nema kamo otići. Nisam to znala, ali ta je žena bila posljednji kupac kojeg ću ikad poslužiti.
“Izvolite?”
“Upravo sam rekla”, uzdahnula je žena. “Bilo koji broj.”
Bližilo se vrijeme zatvaranja, što je značilo kako će sve ostatke stare kože – mi smo ih zvali džem – trebati usisati iz tepiha. Cynth je uvijek govorila kako bismo od tih otpadaka mogli načiniti cijelo stopalo, neko čudovište koje bi samo od sebe zaplesalo. Ona je voljela raditi u trgovini Dolcis Shoes, i preko nje sam se zaposlila – ali već nakon prvog sata naše smjene, ja sam čeznula za hladnoćom svoje sobe, za svojim jeftinim bilježnicama i olovkom koja me čeka pored uskog kreveta. “Curo, razvedri se malo”, šaptala bi Cynth. “Ne radiš preko puta, u pogrebnom poduzeću.”
Odmaknula sam se prema skladištu sa zalihama, mjestu na koje bih često bježala, sada već imuna na težak miris gumenih potplata. Pomislila sam kako bih se mogla zavući unutra i nijemo vrištati u zid od kutija.
“Čekajte! Ej, čekajte!” vikala je žena za mnom. Kada je bila sigurna da je gledam, sagnula se i skinula svoju pohabanu lakiranu cipelu i pokazala stopalo bez prstiju. Bez ijednog prsta. Glatki batrljak nevino je ležao na izblijedjelom sagu kao komad mesa.
“Vidite”, rekla je poraženim glasom skidajući drugu cipelu s noge u istom stanju. “Jednostavno… naguram papir unutra, pa nije važno koji ćete mi broj donijeti.”
Bio je to prizor koji nisam zaboravila; Engleskinja koja mi pokazuje svoja stopala bez prstiju. Tada mi se možda malo gadila. Uvijek govorimo kako mladi nisu navikli na ružnoću, nismo naučili skriti šok. Ja nisam bila tako mlada, zaista; dvadeset šest. Ne znam što sam u tom trenutku učinila, ali sjećam se kako sam na putu prema stanu koji smo dijelile u Clapham Commonu sve ispričala Cynth koja je zinula od užasa i oduševljenja pri pomisli na te noge bez prstiju. “Baba Batrljača!” vikala je. “Evo nje, tebi dolazi, Delly!” Onda je dodala, optimistično i pragmatično: “Barem može nosit broj koji oće.”
Možda je ta žena bila vještica koja mi je došla objaviti promjenu u životu. Ne vjerujem da je bilo tako; to rade neke druge žene. Ali njezina prisutnost djelovala je kao sablastan kraj jednog poglavlja mog života. Je li u meni vidjela ranjivost sličnu svojoj? Stojimo li ona i ja na istome mjestu, na kojem možemo samo ispuniti prazninu papirom? Ne znam. Ostaje vrlo mala mogućnost da je sve što je željela bio novi par cipela. Pa ipak o njoj uvijek razmišljam kao o nekome iz bajke jer to je bio dan u kojem se sve promijenilo.
Zadnjih pet godina nakon što sam doplovila iz Port-of-Spaina javljala sam se na mnoge poslove, bez uspjeha. Kada je vlak iz Southamptona ulazio na postaju Waterloo, Cynth je od kućnih dimnjaka mislila da su tvornički, koji obećavaju mnoge poslove. Ispostavilo se da se to obećanje neće lako ispuniti. Često sam maštala o odlasku iz Dolcisa, a jednom sam se javila u najveće novine u zemlji na natječaj za poslužiteljicu čaja. Tamo kod kuće, uz svoje obrazovanje i samopoštovanje, ne bih ni pomislila raditi takvo što, ali Cynth je rekla: “Žaba s jednim okom i tri noge mogla bi radit taj posao, a isto ga nisu dali tebi, Odelle.”
Cynth, s kojom sam zajedno bila u školi i otputovala u Englesku, postala je zaluđena dvjema stvarima: cipelama i svojim zaručnikom Samuelom kojeg je upoznala u našoj mjesnoj crkvi u Ulici Clapham High (ispostavilo se da je Sam bio pravi zgoditak, s obzirom na to da su se na tome mjestu obično okupljale samo stare tetkice i razgovarale o dobrim starim vremenima). Nakon što ga je našla, Cynth je postala zadovoljnija od mene, što je moglo stvarati napetost među nama. Ja bih često govorila kako više ne mogu trpjeti, jer nisam kao ona, a Cynth bi rekla: “Zato jer sam ja ovca, a ti si ko pametna?”
Nazivala sam mnoge brojeve iz oglasa u kojima je pisalo da iskustvo nije važno, i svi su zvučali tako ljubazno – ali kada bih se pojavila, gle čuda!, baš je svaki posao bio već zauzet. Zovite to glupim, ili mojom naslijeđenom željom za pravdom, ali nastavila sam se javljati. Zadnji put bilo je to za najbolji posao na koji sam do sada naišla, tipkačice u Umjetničkom institutu u Skeltonu, zgradi sa stupovima i natkrivenim trijemom. Jednom sam je čak i posjetila, one subote u mjesecu kada sam slobodna. Dan sam provela lutajući izložbenim prostorijama, od Gainsborougha do Chagalla, preko akvarela Williama Blakea. U vlaku, na povratku kući, jedna se djevojčica zabuljila u mene kao da sam ja slika. Njezini ispruženi prstići dotaknuli su mi ušnu školjku, a onda je zapitala majku: “Može li se to oprati?” Majka je nije ukorila: činilo se kao da od prokletog uha očekuje odgovor.
Nisam se probila pored tolikih mladića kako bih kao najbolja u klasi dobila diplomu Sveučilišta West Indies nizašto. Nisam nizašto izdržala da me djeca štipaju u vlaku. U domovini mi je sam Britanski konzulat dodijelio prvu nagradu za studente Commonwealtha za moju pjesmu Karipski crveni ljiljan. Žao mi je, Cynth, ali ja neću do kraja života obuvati znojne Pepeljuge. Naravno, bilo je suza, uglavnom isplakanih na mojem uleknutom jastuku. U meni je kuhala želja. Sramila sam je se, a ipak me ona određivala. Željela sam raditi nešto važnije, a pet sam godina čekala. U međuvremenu sam pisala osvetničke pjesme o engleskom vremenu i lagala majci da je London raj.
Kada smo Cynth i ja stigle kući, na otiraču je bilo pismo. Zbacila sam cipele i nepomično stajala na hodniku. Na žigu je pisalo London W. 1, centar svijeta. Viktorijanske pločice pod mojim bosim nogama bile su hladne; savijala sam prste nad njihovom smeđom i plavom površinom. Gurnula sam prst pod preklop omotnice i podignula ga kao otpali list. Na zaglavlju je pisalo Institut Skelton.
“Onda?” rekla je Cynth.
Nisam odgovorila, samo sam zabila nokat u reljefni cvjetni uzorak zidnih tapeta našeg stanodavca i zapanjeno čitala do kraja.
John Hart – Željezna kuća
John Hart je u „Željeznoj kući“ napisao izvrsnu knjigu. Ne samo izvrstan triler, već i životnu priču o dva brata čije su se sudbine razišle u ranoj mladosti. Michael i Julian uzdizani su kako siročići u domu za napuštenu djecu u Sjevernoj Karolini. U Željeznoj planini, kako se zove ovo mračno sirotište, život djece iznimno je težak, posebno dječacima koji su osjetljive prirode. Julian, dječak vrlo delikatne mentalne konstitucije koja je na rubu genijalnosti, uspijeva preživjeti jedino uz pomoć svojeg čvršćeg brata Michaela. No, život je život i ne traži previše razloga za razdvajanje i onih najbližih. Kada jedan dječak završi ubijen u domu, Michael preuzima odgovornost i odlazi iz tog pakla, na isto tako nemilosrdne ulice New Yorka. Julien uspijeva preživjeti i dolazi dan kada ga posvoji jedna obitelj.
Iako zvuči kao obiteljska drama, triler tek počinje – i to kakav! Michael se u New Yorku snalazi kao štićenik Otta Kaitlina, vrlo moćnog mafijaškog šefa. U Michaelovoj prirodi je da brzo uspijeva biti desna ruka Otta i njegov uspon počinje. Otto ga na neki način „usvaja“ i polaže puno u njega. Michael postaje mašina za ubijanje i čini se da će cijeli grad biti njegov. No, stvari se kompliciraju nakon Ottove smrti kada njegov pravi sin, Stevan, shvati da je on na drugom mjestu. I tada kreće njegova krusada da Michaela skine s trona. Michael se zaljubljuje u jedinu ženu u svom životu koja ga je inspirirala da postane nešto drugo osim hladnokrvnog egzekutora. No, mafijaški svijet ne priznaje odmetnike, iz njega se izlazi jedino u horizontalnom položaju s dodatkom olovnih ukrasa po tijelu.
Roman je napisan prekrasnim stilom koji se rijetko sreće u trilerima. Tomu vjerojatno pomaže isprepletenost obiteljske situacije braće koja pokušavaju preživjeti u ponoru svijeta bez roditelja, ali i vrhunska karakterizacija Stevana koja eksplodira u njegovoj želji za „osvetom“. Gotovo dickensovska atmosfera u domu za djecu opisana je toliko atmosferično da čitatelj stalno osjeća jezu nezaštićenosti djece i beznađe takve sudbine. Također, kada pratimo živote ova dva, nevjerojatno različita brata, shvaćamo koliko su oni stvarni ljudi, a ne samo likovi iz knjige. Osim odličnih obrata koji nas očekuju kroz roman, tu su i teme iskupljenja, kada, primjerice Michael upozna ženu koja dodirne njegove osjećaje.
U svakom slučaju, ovo je izniman roman. Gotovo nevjerojatan za žanr trilera i svakako ga se isplati pročitati. Nadamo se da će izdavač ubrzo prevesti još koju knjigu Johna Harta i time obogati ponudu na tržištu knjiga.
Robyn Carr – Lutalica
Robyn Carr, autorica bestselera New York Timesa broj jedan, donosi Thunder Point – željno iščekivani novi serijal koji će vas nasmijati, natjerati da uzdišete i zaljubite se u gradić ispunjen ljudima koje nećete zaboraviti.
Ugniježđen na obali Oregona nalazi se maleni grad kamenitih plaža i grubog šarma. Lokalno stanovništvo uživa u ljepoti nenarušene zemlje, a graditelji u njoj vide potencijalni zlatni rudnik. Kada pridošlica Hank Cooper sazna da mu je stari prijatelj u nasljeđe ostavio kuću na plaži i okolno zemljište, sudbina zajednice odjednom će prijeći u njegove ruke.
Cooper nikada nije bio sklon zadržavanju na jednome mjestu, a Thunder Point trebao mu je predstavljati samo još jednu usputnu stanicu. No Cooper će ubrzo shvatiti kako ga zaokuplja taj grad. I Sarah Dupre, podjednako lijepa i komplicirana žena.
Dok čitav grad motri njegov sljedeći potez, Cooper mora birati između prijašnjeg života i mjesta prepunog novih mogućnosti. Mjesta koje bi čak moglo postati njegov dom.
Dorothy Koomson – Kad sam bila nevidljiva
Dorothy Koomson stiže s fantastičnim romanom “Kad sam bila nevidljiva”, moćnom pričom o prijateljstvu, mračnim tajnama, oprostu i uspjehu.
Godine 1988. u istom razredu upoznaju se dvije osmogodišnje djevojčice koje osim gotovo identičnih imena povezuje i ljubav prema baletu. Kao da im je bilo suđeno da postanu najbolje prijateljice i profesionalno se bave plesom. Međutim, kako to već biva, djevojčice su stasale u žene, a godine su nagomilale toliko okrutnih udaraca da im se putevi razilaze u posve različitim smjerovima – jedna dospije u samostan, a druga na naslovnice tračerskih časopisa. Jesu li ti novi, »nevidljivi« životi njihova sudbina ili ih spas čeka dvadeset godina poslije, kad se ponovno susretnu?
Moćna priča o prijateljstvu, mračnim tajnama i oprostu puna pametnih zapleta i neočekivanih obrata zbog kojih čitatelj žudi otkriti što se to točno dogodilo dvjema djevojčicama predodređenima za uspjeh.
»Nevjerojatno zarazno.« Good Housekeeping
»Roman koji vas od samog početka potpuno uvuče u radnju.« Daily Mail
»Spremite se na emocionalno putovanje.« Sunday Mirror
Elizabeth Hoyt – Kradljivac sjena
Evo nam ponovno naše omiljene autorice povijesnih romansi, Elizabeth Hoyt. Ima nešto jako privlačno i toplo u romanima tog žanra, nešto što graniči s potpuno izmišljenim svijetom mašte, ali opet nam je blisko. Ovo je četvrti roman u izdanju Znanja, a sudeći po ritmu objavljivanja, autorica je vrlo popularna. Što se nas tiče, to nas jako veseli!
„ZAKRABULJENI MUŠKARAC
Winter Makepeace živi dvostrukim životom. Danju je staloženi ravnatelj Doma za siročad i nezbrinutu djecu, dok se noću pojavljuje Winterova mračna strana. Zajedno s Mjesecom, budi se i Duh St. Gilesa – zaštitnik, sudac, bjegunac. Nakon što Duha, prebijenog i ranjenog, spasi prelijepa plemkinja, Winter nije ni svjestan da njegova dva svijeta samo što se nisu sudarila.
OPASNA ŽENA…
Ledi Isabel Beckinhall više od ičega uživa u izazovima. Pa ipak, kad su je zamolili da strogog domskog ravnatelja poduči manirama koje vladaju u društvu flerta i skandaloznih veza, Isabel si nije mogla pomoći a da se ne zapita zašto joj se njegove oči doimaju tako poznatima, a njegove usne tako primamljivima…
STRAST KOJU NISU MOGLI POREĆI
Danju, Isabel i Winter vode tvrdoglave bitke, ali noću se otkrivaju njihove strasti. Ali kad malene djevojčice počnu nestajati iz St. Gilesa, Winter kreće u osvetu. Za nju možda bude morao žrtvovati sve – svoj voljeni Dom, ali i vlastiti život…“
Uvijek je užitak pročitati kratki opis neke knjige Elizabeth Hoyt. Čak su i opisi vrckasti i izazivaju vragolasti smiješak na usnama čitatelja. Novi čitatelji će se ugodno iznenaditi, a ljubitelje njezinih knjiga ova će ponovno oduševiti svojim elegantnim plesom po granicama odličnog ljubavnog romana, povijesne priče i, gotovo bajke, koji je nevjerojatno interesantan i pun razigranog duha.
Likovi u ovoj knjizi! Winter je danju jednostavan i sramežljiv, te vrlo brižan prema djeci iz Doma. Noću pak, kada ga obuzme duh, on postaje slatkorječivi zavodnik pun samopouzdanja, ali isto tako zaštitnički nastrojen. Autorica ovu promjenu u karakteru opisuje vrlo uvjerljivo i čitatelj je u potpunosti zaintrigiran. Dok je s jedne strane „tiha voda koja brege dere“, a s druge „inkarnacija zločestog zavodnika i zaštitnika“, Winter tijekom romana uspijeva u spajanju te dvije suprotnosti u sebi, ostvarujući svoj karakter u cijelosti. Isabel svoju masku nosi kao da joj je to najprirodnija stvar na svijetu. Društvu se predstavlja kao samopouzdana dama s jasnim stavom, ali iznutra je pomalo slomljena žena izgubljenih snova. Kada Winter uđe u njezin život, slojevi Isabeline osobnosti polako se počinju razotkrivati i otpadati s te maske. To je za nju prvo bolno, ali snaga njegove ljubavi ublažava tu patnju. Isabel u početku nije svjesna da je Winter istovremeno i Duh, a kada to shvati počinje se brinuti zbog opasnih situacija u koje on zbog tih transformacija ulazi. Isabel je inteligentna žena i vrlo joj je malo vremena potrebno da shvati što se događa. Razvoj ljubavi između njih dvoje je topao i čitatelj nedvosmisleno razumije koliko ona iskreno želi da joj se Winter otvori. Dakle, ovdje se ne radi o igricama između ljudi, nego o stvaranju povjerenja među njima. Samo vrsne autorice mogu iskrenu ljubavnu priču začiniti erotikom i tjelesnom strašću, a Hoyt to čini s lakoćom.
Osim glavnih protagonista, u romanu se pojavljuju sporedni likovi koji su također plastični i stvarni što priči daje treću dimenziju i čini ovu autoricu jednom od najboljih u žanru. Ovaj roman posjeduje sve što je potrebno za dobru zabavu i čitanje bez prestanka: akciju, avanturu, ljubavnu romansu, pa čak i element istraživanja i potrage za nestalim djevojčicama iz Doma. U interakciji s antagonistima iz romana, Isabel pokazuje izniman takt te time u priču uključuje i vješto manipuliranje društvenom etiketom i normama. Ako ste ljubitelj povijesnih romana s izdašnom dozom humora i zaigranosti, ovaj će vam se naslov jako svidjeti.
Odgovori
Ukoliko želite ostaviti komentar, morate se prijaviti.