Večer je započela otkrivanjem još jednog, manje poznatog talenta – nacrtao nam je vraga kojeg traži u svom novom romanu, a zatim zasvirao na harmonici. Glazbenik je i u glazbi uživa, često je sluša i dok piše, najviše sluša rock ali razumije i druge žanrove. Na prvoj fotografiji je kolegica Jelena koja nosi Damirov kaput, a on je pak iz Baretovog spota.
Ubrzo su riječi počele teći i ispreplitati se u niz priča i anegdota ovog osebujnog Ličanina. Njegove misli, priče i uspomene, baš kao i radnja njegovih romana, često su smještene u Liku. Tako smo čuli i priču o njegovim čitateljskim počecima – jedino što mu je bilo dostupno bio je bakin katekizam, dok je susjed Srećko donosio knjige u poljski WC jer nije bilo toaletnog papira. Damir bi ih potom kriomice uzimao i čitao.
„Ima dobrih i loših pisaca, kao i dobrih i loših čitatelja“, rekao je među ostalim. Za sebe voli reći da nije pisac za široke mase, već piše čehovljevski – „da riječima bude usko, a mislima široko“. Upravo zato je i svoj najnoviji roman Sunčanik sažeo na svega 120 stranica.
Istaknuo je i važnost mentalne higijene: ne smijemo biti „kante za smeće“ u koje se svašta ubacuje, već trebamo birati kvalitetu – čitati dobre knjige, družiti se s inspirativnim ljudima, voditi smislene razgovore, ići u kazalište, gledati dobre filmove i slušati dobru glazbu.
Često se tijekom večeri vraćao u svoje Brinje, iz kojeg je potekao, ali dotaknuo se i Pariza i Zagreba. „Kad napraviš tri kruga po Parizu, kao da si obišao cijeli svijet, a kad napraviš tri kruga u Zagrebu, u četvrtom ćeš sresti sebe“, rekao je.
Kakva je privilegija bila večeras slušati 90 minuta jednog od najzanimljivijih i najautentičnijih glasova suvremene hrvatske književnosti – Damira Karakaša.
Categories: Uncategorized
