PLAVA LISICA
Godina je 1883. U pozadini radnje surov je islandski krajolik. Pratimo svećenika Baldura Skuggasona u lovu na misterioznu plavu lisicu. Potom ulazimo u svijet botaničara Friqrika Frijónssona i njegove štićenice Abbe, rođene s Downovim sindromom. Do kraja ovog kratkog, očaravajućeg romana, priča povezuje sudbine likova u čijim se životima sve preokreće.
Plava lisica savršen je uvod u jedan literarni talent najviše klase: Sjón, danas jedan od najpoznatijih i najprevođenijih islandskih književnika, za ovaj roman nagrađen je prestižnom Književnom nagradom Nordijskog vijeća, a roman je preveden na više od trideset jezika.
PETI BROD
Roman Peti brod (Piata loď, 2010.) hvaljeni je prvijenac jedne od najvažnijih suvremenih slovačkih književnica Monike Kompaníkove (1979.), za koji je 2011. dobila najprestižnije slovačko književno priznanje, nagradu Anasoft litera.
Riječ je o priči ispripovijedanoj iz perspektive dvanaestogodišnje djevojčice Jarke, koja živi s mladom i nezrelom samohranom majkom Lucijom te emocionalno hladnom bakom Irenom, u okruženju u kojem nema „nikakve duboke naklonosti, suzvučja ni razumijevanja… naznake intimnosti, bliskosti“. Emocionalno zanemarena i prepuštena samoj sebi usred društvenog vakuuma okruženog džunglom postkomunističkih betonskih zdanja u jednoj od četvrti grada Bratislave, Jarka provodi dane sanjareći o mjestu na kojem će se osjećati sigurno: o malenom vrtu s kućicom koje je izgradio njezin djed u predgrađu okruženom zelenilom, svome brodu u mirnoj luci…
NEŠTO ĆE SE DOGODITI, VIDJET ĆEŠ
“Nešto će se dogoditi, vidjet ćeš” zbirka je pripovijedaka o obespravljenoj grčkoj radničkoj klasi, ljudima koji žive na periferiji Atene, u siromašnim četvrtima koje se ne spominju u turističkim vodičima. Junaci Ikonomouovih šesnaest kratkih priča otpušteni su radnici i njihove obitelji, umirovljenici, radnici koji uzaludno čekaju plaće, mladi parovi, gladna djeca. Suočeni s teškim životnim situacijama, bore se za svoje dostojanstvo, egzistenciju i prava vjerujući u budućnost, čak i onda kad im je sve oduzeto.
Ikonomou uvjerljivo progovara o temama koje su skrivene ispod površine. Kritičari ga hvale jer suptilno uvodi čitatelje u egzistencijalne tjeskobe svojih likova, snažno prenosi tišinu, nevidljivo i neizgovoreno, a geste s lakoćom prevodi u nezaboravne slike.
Knjiga “Nešto će se dogoditi, vidjet ćeš” smatra se svojevrsnim književnim simbolom grčke krize. Svojom univerzalnom vrijednošću i aktualnostima o kojima progovara bez cenzure i patetike, oduševila je svjetsku književnu javnost. Prevedena je na engleski, francuski, njemački, talijanski i španjolski jezik.
EKSPERIMENT
Eksperiment, roman ciparske spisateljice Myrto Azine Chronidi, može se opisati kao „istraživanje o erotskoj ljubavi i duši“. Dva glavna lika, Ona i On, odlučuju se upustiti u svojevrstan „eksperiment“: zajednički napisati književno djelo i uspjeti u onome u čemu drugi nisu, a to je ostvariti istinsku suradnju i jedinstvo svojim pisanjem, propitujući istodobno jedno od najvećih ljudskih iskušenja – požudu. Da bi se potpuno mogli posvetiti pisanju, tijekom „eksperimenta“ moraju se suzdržavati od spolnog čina i potisnuti pobuđeni libido. Ona je samosvjesna žena koja drži do svoje slobode. On je „mudar čovjek koji, baš kao i Sokrat, vjeruje da jedino zna da ništa ne zna“. Tijekom pisanja oni se otkrivaju jedno drugome, a njihove priče refleksija su njihovih osobnosti, emocija, nagona te percepcija njihova odnosa. Rezultat ovog eksperimenta fluidna je i poetična proza, niz priča u kojima se isprepliću teme poput ljubavi, seksa, religijske ekstaze, psihijatrije i mitova. Myrto Azina Chronidi za Eksperiment je 2010. godine dobila prestižnu Nagradu Europske unije za književnost.
POGRANIČNI TERITORIJ
Tonu Onnepalu (1962.) zasluženo drži titulu jednog od najcjenjenijih i najznačajnijih suvremenih estonskih autora. Svoj romaneskni prvijenac Pogranični teritorij (Piiririik) objavio je 1993. godine, pod pseudonimom Emil Tode, izazvavši njime pravu književnu senzaciju u toj maloj baltičkoj zemlji. U međuvremenu je preveden na 15 stranih jezika te je do danas ostao najprevođenije djelo estonske književnosti nakon osamostaljenja.
Ispripovijedan u obliku niza pisama upućenih osobi koja je imenovana kao Angelo, ovaj roman iznosi potresnu ispovijest mladog čovjeka koji je napustio svoju domovinu, zemlju smještenu na istoku Europe, gdje „nižu se siromašne i mračne Države što nemoćno oplakuju vlastitu neostvarenu Povijest“, kako bi pronašao sreću „na Zapadu“, odnosno u Parizu. No tamo se njegove iluzije uskoro rasplinjuju, jer „sve su se zemlje pretvorile u avetinjske pustinje ruševina kojima stada nomada tumaraju od jednog središta interesa do drugog“, a intimna ispovijest o razočarenju postupno prelazi u priču o potrazi za vlastitim identitetom, ali i ispovijed o počinjenom zločinu. Radnja ovog višeslojnog, majstorski napisanog romana, koji krase naglašena poetičnost i atmosferičnost, zalazi tako u teško opipljiv, „pogranični teritorij“ stvarnosti i privida, čime značenje ovog pojma nadilazi prvotan semantički okvir jedne konkretne geopolitičke kategorije.
ISTINA
Roman Istina mlade finske književnice Riikke Pulkkinen (1980.), osim u Finskoj, gdje je ušao u finale najprestižnije finske književne nagrade ,postigao je i velik međunarodni uspjeh (preveden je na 17 jezika). Kritičari diljem svijeta osobito su pohvalili njezin psihološki precizan i poetičan stil, duboku karakterizaciju likova te odmak od melodramatičnosti.
Istina je snažna, vješto i elegantno ispripovijedana obiteljska priča, s dubokim i zaokruženim karakterizacijama likova, kroz koju autorica nastoji sažeti složene osjećaje, sjećanja i traume triju generacija.
Elsa, poznata psihologinja i snažna osoba koja je uvijek držala obitelj na okupu, umire od raka, a njezin suprug Martti, cijenjeni finski slikar, i kći Eleonoora, ambiciozna kirurginja, pokušavaju se pomiriti s tom činjenicom dok ih tuga emocionalno lomi. Unatoč vrlo lošem zdravstvenom stanju, Elsa je odlučila svoje posljednje dane provesti na obiteljskom imanju radije nego u bolnici, dok brigu o njoj preuzima unuka Anna, Eleonoorina kći. Ona pak sa sobom nosi breme emocionalnih odnosa sa svojim dečkom Matiasom te joj boravak uz Elsu i Marttija služi kao neka vrsta rasterećenja.
Uskoro, sasvim slučajno, Anna saznaje za priču o Eevi, obiteljskoj dadilji o kojoj su baka i djed godinama s razlogom šutjeli.
NAŽALOSNOST STVARI
Sramili smo se svog pijanog pjevanja, svog prostačkog jezika, svojih povraćotina i sve češćih posjeta policajaca i ovršitelja. Sramili smo se, ali nismo činili ništa da se promijenimo.
Roman Nažalosnost stvari jednog od najvažnijih suvremenih belgijskih autora Dimitrija Verhulsta (1972.) do danas je preveden na više od dvadeset jezika, te je autoru priuštio titulu „najvećeg talenta flamanske književnosti“. Prema romanu je 2009. snimljen iznimno uspješan istoimeni film, koji je bio belgijski kandidat za nagradu Oscar.
Riječ je o poluautobiografskom djelu, ispripovijedanom iz perspektive trinaestogodišnjaka (poslije odrasla čovjeka), od milja zvanog Dimitrić, koji odrasta u disfunkcionalnoj obitelji, živeći u kući svoje bake Marije s ocem alkoholičarom Pijem i trojicom stričeva, Mrgom, Letvom i Hermanom: a svima njima zajedničko je da su „upropastili svoje ljubavne veze i vratili su se mami“, Dimitrijevoj baki.
Sada pak sav svoj stečeni novac, što od poslova koje povremeno obavljaju što od socijalne pomoći, nemilosrdno troše opijajući se do besvijesti po lokalnim birtijama. Ništa neuobičajeno za družinu koja smatra da je doživjeti šezdesetu „vrhunac malograđanštine“. Samo je Dimitrijev otac imao stalan posao, na pošti, „ali i on je raznoraznim birtašima znao biti dužan čak po nekoliko mjesečnih plaća“.
Svojim iskrenim i neuvijenim stilom, prožetim surovim humorom i sarkazmom, ali i određenom dozom suosjećanja prema svojim likovima, autor nas s lakoćom uvodi u svijet bez srama i lijepih manira, u svijet otuđenja i socijalne deprivacije…
Odgovori
Ukoliko želite ostaviti komentar, morate se prijaviti.